Vladimir Ranković is an associate professor at the University of Kragujevac, Faculty of Philology and Art, Department of Applied and Fine Arts, Department of Graphic Design. |
Fikcija predstavljanja činjenica1 Rad Homewards Saše Tatić nastao je u vreme globalizacije savremene umetničke scene i delić je svesvetskog mozaika sačinjenog od mnogobrojnih društvenih i političkih pozicija koje su umetnici reprezentovali i/ili rekonstruisali. Kao i većina ostalih u toj složenoj kompoziciji, odraz je sopstvenih iskustava umetnice sagledanih sa distance dovoljne za izvesnu objektivnost. Bez obzira na potku nostalgije i na promišljenje o suštini značenja pojma dom kao mjesta pripadnosti, o kojima autorka govori, njenim radom dominira crta dokumentarnosti. Homewards, dakle, utemeljenje pronalazi baš u toj neophodnoj objektivnosti, odnosno, neka bude upotrebljena znamenita, istovremeno i najopštija definicija dokumentarnog koju je tridesetih godina prošlog veka izrekao Džon Grirson – u „kreativnoj obradi stvarnosti“. Stvarnost je data. Prvi korak Saše Tatić sliči onome koji bi napravio istoričar – ona pronalazi, identifikuje i otkriva stvarnost, ne samo dostupnu čulima, već i onu čiji jedini trag je nostalgija. Potom je pretače u narativ koji potporu ima u dokumentaciji. Potom, u nadi za boljim sutra, uz mnogobrojne sizifovske napore, težeći da ostvari postavljene ciljeve – menja stvarnost. I, dokumentujući je, nastavlja da gradi svoj rad. Potom, stvara dokumentaciju uspostavljajući dijalog sa društvom iz kojeg je i u kojem je, društvom oličenim u Komisiji za očuvanje Nacionalnih Spomenika. Traži odgovor. A bilo kakav odgovor na zahtev Saše Tatić za proglašenjem (ne)završenog stambenog objekta spomenikom, uključujući i ćutanje – biće glasan i rečit. Čin podnošenja zahteva njena je lukavština, smicalica, stvarna i nestvarna, završena i bez kraja, prividno na neuspeh osuđen pokušaj autentizacije umnogome fiktivnog konstrukta. Dokumentarno, prisutno u radu Saše Tatić, „nije reprodukcija stvarnosti, već je reprezentacija sveta u kojem smo“ i „oslonac određenom pogledu na svet“.2 Svet za koji je, čini se, nedovoljno reći da je stvaran. Svet koji je – istinit. A „da biste raspoznali istinu vi raspolažete samo jednim znakom: da smicalica nije vidljiva. A to je upravo jedna od težnji umetnosti, da joj pođe za rukom da izbriše vlastite tragove, dok je iskrenost obično nespretna (ali to nije ključna odlika, jer ništa nije lakše podražavati nego nespretnost). Tako vi, ne uviđajući, zahtevate upravo ono što je predmet vaših proklinjanja: umetnost“.3 Umetnost su, u svetu Saše Tatić, dva doma – tamo gdje sam i tamo gdje mi je kuća, dva kopanja temelja, jer se pod uticajem vremenskih prilika značajna količina zemlje vratila na prvobitno mjesto, prošlosti, tuđe i svoje, zabeležene na fotografijama, dokumenti, postojeći i nepostojeći… Stvarnost, ponekad nestvarna. Fikcija. I iskrenost i istina. [1] Hajden Vajt, Tropi diskursa, 1978. [2] Bil Nikols, Uvod u dokumentarnost, 2001. [3] Rože Kajoa, Estetički rečnik, 1946. |